“Sadržaj ove antologije je poezija pisana na najstarijem književnom jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije – staroslavenskom, u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj recenziji, glagoljskim i ćiriličnim pismom, te poezija pisana jezikom ovih država, latiničnim i ćiriličnim pismom (u slučaju alhamijado poezije – arabicom), i narječjima štokavskom (koje u XIX stoljeću postaje književnom normom u svim ovdje razmatranim književnostima), čakavskom i kajkavskom (u kojima se, u hrvatskoj književnosti, polučuju vrijedni poetski rezultati do duboko u XX stoljeće), te izgovorima ijekavskom, ekavskom i ikavskom.

Nakon višedecenijskog čitanja i studiranja poezije ovih četiriju država, sastavio sam antologiju vlastitog čitalačkog iskustva. Ona, ujedno, predstavlja pjesničku tradiciju u kojoj sam i sam, kao pjesnik, odrástao. Ne nalazim nijedan razlog protiv jedinstvene antologije poezije jednog policentričnog jezika, koji nazivamo bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim jezikom. Taj je jezik, u XIX stoljeću, standardiziran u svom štokavskom izgovoru kao književni jezik Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba. A. G. Matoš, kao ‘čist Hrvat’, govori, čak, o ‘našoj jednojezičnoj književnosti’.“