U kratkim autobiografskim bilješkama u svojim knjigama uz nekoliko osnovnih podataka o datumu i mjestu rođenja i o školovanju, navodi šturu informaciju: „Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj.“ Nije te godine 1993. pjesnik, mostarski profesor Munib Delalić pošao, kao što ni stotine drugih s muslimanskim imenima iz Ljubuškoga, Mostara, Čapljine, Stoca… nisu pošli u Norvešku, u svijet turizma radi, niti su bježali od dobra. Drukčije vrste agencija pružala im je svoje usluge, najprije zbijajući ih po hercegovačkim logorima. Zvala se HVO, punim nazivom Hrvatsko vijeće obrane. U Delalićevoj novoj knjizi pjesama Pismo bratu (Dobra knjiga, Sarajevo, 2023), ponornom solilokviju o fluidnim stanjima između jesam i nisam, sućutan i upućen čitatelj naći će emocionalna zrnca i reflekse koji dozivaju to iskustvo, ali mnogo jača od njih je pjesnikova strašna kontrola nad tim emocijama, koja ne dopušta da provale u oblicima resantimana, prizemnoga jadikovanja i martiromanije. Pjesnik Delalić umjetnik je najvišega dara sublimacije i moćne jezične artikulacije najtiših, najintimnijih, što će reći najstrašnijih pitanja o smislu, o jeziku i o sebi u njemu, o tuđini i o domovini, o životu i smrti. (I. Lovrenović)