Ovo je roman koji je smješten u naše vrijeme, postratno i tranzicijsko i realizira se u jednoj godini, s upornim vraćanjem na iščezlo, koje čovjeka određuje u mjeri u kojoj je on zatečen trenutkom u kojem živi. Hajdarević ovim romanom propituje sudbinu našeg prostora, što ovaj tekst čini savremenim ne samo prema temi koju obrađuje nego i načinu pisanja. Poetika romana, budući da u kulturološkom i književnom krugu kojem pripada autor metanarativne igre i slični književni postupci ne garantuju ”čitanost”, najvećim dijelom je mimetičkoga karaktera i realizira se na granici između fikcije i fakcije, između onoga što je bilo i onoga kako je trebalo biti. Drugim riječima, ovaj roman u sebi sadrži žive likove, odnosno, prepoznat ćemo mnoge ličnosti iz našeg političkog i javnog života koje još uvijek susrećemo u istom nam prostoru. To, naravno, ne govori da se roman čita u tom ”živom” smislu nego, prije svega, kao jedna mogućnost, što književnost i jeste. Roman je napisan da prati dvije priče, dva teksta – jedan je tekst o piscu Halimu Hajdareviću a drugi je tekst o čovjeku koji dolazi piscu Hajdareviću. U pitanju je Ibrahim Barlov, ratni komandant. Ko je Halim Hajdarević, pisac, a ko je Ibrahim Barlov, ratni komandant?

Halim je nepoznati pisac. Ponešto je od svog književnog stvaralaštva uspio objaviti. Nije imao ambicija da postane pisac. Naprotiv, sve vrijeme je, sjećajući se svog brata, koji je poginuo dvije godine prije rata, isticao njegov književni talent. Halim radi u jednom autosalonu. Za vrijeme rata nije bio tu. Bio je na Zapadu sve do potkraj devedesetih godina. Njemu jednog jutra, tačnije, 3. januara 2004. dolazi na vrata komandant Ibrahim sa željom da Hajdarević napiše roman o njemu i njegovim ratnim putešestvijama. Ibrahim je, najtačnije kazano, paradigma bosanskohercegovačkog čovjeka, koji je u vrijeme rata i poslije ostao dosljedan sebi, ali na beskrupulozan način, baveći se svim nedopuštenim  radnjama s ciljem da eliminiše sve one koji će mu stati na put. Tu se krije njegova potreba da ima roman o sebi, svoju istinu koju će, naravno, drugima pokazivati i ”želja” da odabere neafirmisana pisca, tj. ovdje se radi o čovjeku koji tek, pišući o Barlovu, otkriva njegovu mračnu stranu i istinu onog vremena i prostora kada pisac nije bio tu.  Dakle, roman prati dvije priče, dvije radnje, dvije mogućnosti. Zamišljen kao odraz u vodi, prvi tekst u sebi sublimira drugi i to na način da pisac Hajdarević ne iznevjerava sebe, želeći ovjekovječiti tekst / roman o Barlovu istinom i kao takvom biti dosljedan etičkim a nikako onim principima koje mu Barlov sve vrijeme nameće.