Plevnikove aforistične kolumne, krcate sarkazmom i crnohumornim relaksiranjem nepodnošljivog postojanja , britko su secirale tadašnje političke prilike i zbivanja, ali nisu time zavrijedile ovo knjiško repriziranje: dvije u međuvremenu protraćene decenije ove kolumne su nadživjele legitimirajući se kao lucidna anamneza tadašnjeg stanja duha koji, gledano u rikverc, nije ni mogao rezultirati ničim drugim doli kolektivnim i pojedinačnim kolapsom u velikoj bici nakon koje se svi (samo)obmanjuju kao lažni pobjednici…